Treći dan smo tu. Šuma, sunce, nebo, jedan tren potpuno plavo a već drugi prošarano oblačcima čudesnih motiva; jezero, smaragdno zeleno i čudesno, tajnovito, bajkovito; naše marame, eh, naše marame prepune sna…
Sinoć nas uspava gitara, jutros probudiše prve ptice ranoranilice. Teško je prenijeti atmosferu koja vlada ovdje, teško dočarati nešto ovoliko bajkovito. Tu smo treći dan i sasvim sigurno neće vam biti zanimljivo da opet, po treći put, kažem u koliko sati smo ustali i da smo i danas išli na plažu i imali sportske aktivnosti, i KZP…
Reći ću da smo doskakutali do jutarnjeg zbora, da smo u smotri prevrnuli jedan krevet i nasmijali mališane koji su zainteresovano posmatrali tu tobožnju svečanost. Reći ću da smo naučili jednog poletarca da preda raport i, umišljajući da smo mali ekolozi, očistili naš kamp. Reći ću i da nas je posjetio čiko iz Zavoda za bolesti ovisnosti i ukazao na opasnosti koje se kriju iza svakog ugla, ali i na načine kojim bismo se istim tim opasnostima oduprijeli.
A na plaži smo hvatali neukrotive zrake sunca, uživali u svakoj kapljici najdražeg jezera i upijali beskrajnu ljepotu Prenjskih vrhova. Jer smo izviđači, jer smo žedni i gladni ljepote, i jer smo takvi gladni dovedeni na njeno izvorište.
Treći dan zaredom sportski tereni tutnje od udaraca lopte i odjekuju našim smijehom. Naš smijeh, naše igre, naše veselje; došlo je vrijeme da kažemo i naši tereni, da svojatamo cijeli kamp i cijeli revir Boračkog jezera. Jer smo izviđači, jer svojatamo i nebo, i zemlju i sunce, i kišu, i oblak, i svaku travku. Jer smo ih mi oživjeli, dali im dušu.
Vrijeme da se zvijezde poput potrgane biserne ogrlice raspu po beskrajnom svodu došlo je prebrzo. Rekoh sinoć, na ovom mjestu prođe svaki dan brzo kao što prođe san… Večerašnji kulturnozabavni program bio je, isina, jako zabavan, nekulturnim vodnicima i osoblju štaba. Smislili su, naime, neku čudnu igru pod nazivom „Zmija“. Godinama se igra tu, na Boračkom jezeru, i prosto ne mogu da shvatim da niko nije shvatio u čemu je finta. Ti vodnici, taj štab, kao „odrasli“, kao „ozbiljni“, raštrkaju se po cijelom cjelcatom kampu, sakriju se u mišije, ma mravlje rupe, a mi ih trebamo pronaći i od njih iznuditi potpise i odgovore na neka, opet sasvim luda pitanja. Kažem da su nekulturni jer se sakriju u mravlje rupe pa ih satima tražimo jer su i sami zaboravili gdje su se sakrili; kažem nekulturnim jer se iz tih svojih tajnovitih skrovišta tiho smjehulje i govore da nam na taj način vraćaju za naše svakodnevne nestašluke… Eh, pitam ja vas ko je tu dijete i ko je došao ovdje da se igra. Oni, tobože veliki i odrasli ljudi, tvrde da su ovamo stigli jureći za djetinjstvom, a ja njima kažem da je njih djetinjstvo zarobilo u neki velik zlatan kavez. I neka, ne smeta mi, osim što ih je mnogo u tom kavezu pa se plašim hoće li za koju godinu za mene ostati barem jedan kvadratni cetimetar.
Povečerje, mir u taboru, glavni dežurni, mlađi dežurni, bal vampira… Idem sad, rekli su mi da vam pošaljem veliki izviđački pozdrav. Mjerim mezbanom, tačno dva metra dužine: Z-D-R-A-V-O!!! Valjda će im biti dovoljno veliko. Inače jao meni, ne gine mi brisanje stolova do kraja smjene.
Pitam se da li će i oni čitati ovo što vam napisah. Držite mi fige drugari. Ma i nije ovo štablje tako loše. Časna riječ. Čak mi postaju simpatični. Možda malo dragi?
Svi u svoje šatore!!!
Bježim. Iza 23:00 opet postaju odrasli. Jesu li stigli leptiri koje poslah prije večere? Do sad su već trebali donijeti poljupce koje vam šaljemo iz našeg malog raja.
Do sljedećeg puta, izviđači 4. smjene.