Hladno prenjsko jutro zagrijasmo himnom vatri. Podigosmo zastavu i novi dan započe svoju borbu za titulu „jednog od onih dana u životu“.
Dan četvrti, „veliki“, „odrasli“ i „ozbiljni“ opet podjetinješe na gimnastici, pa se opet otrgnuše okovima djetinjstva na smotri. Opet mi ne daju da plivam dalje od nevidljive granice sigurne zone. I opet me nakon petnaestak minuta tjeraju iz vode, hladne kažu. Ne znam čitaju li ovo „ozbiljni“, ako čitaju sigurno im neće biti drago, ali sam sasvim sigurna da mama čita, i da će joj biti itekako drago što su takvi gnjavatori, pardon, tako brižni i odgovorni.
Dan četvrti, sunčeve zrake više nisu neukrotive, sad su već sasvim podivljale; svuda su, vruće je kao da prži iz neba i zemlje, čovjeku naprosto mira ne daju, pa smo i mi svuda, skačemo, poljevamo vodom jedni druge, plivamo, ronimo, mučimo i čika sportistu i teta vodnice koji po cio dan nemirnim pogledom pretresaju plažu, naše smaragdno jezero i svako mjesto na koje bismo mogli otići. Mučimo ih svojim slatkim nestašlucima, ali se ne ljute. Jer smo djeca. Jer naš posao jeste da budemo posvuda. Jer smo došli da se igramo, da se veselimo. Došli smo da upijemo što više ljepote,da prikupimo što više uspomena i da ih takve divne spakujemo u ranac i ponesemo kući.

Dan četvrti, kamp već uveliko svojatamo. Vrativši se s plaže ugledah drugare iz sportske škole na adrenalinskom parku? A mi?! Skoro pukoh od ljubomore, ali me smiri čika s kacigom na glavi rekavši da će i nas dovesti tu, ali drugi dan, da izbjegne gužvu. A meni se svidjelo pravo. Jedva čekam da popnem tamo, pa me veliki uslikaju, pa postave sliku, a drugari iz Zenice pošize od ljubomore. A lijepo sam ih zvao da idu sa mnom.
Popodne smo oribale trpezariju pa se na ručku šepurili u stilu “svoj na svome”.
Uredili smo i naše jarbolište, suzili za nas prevelik krug i kamenčićima ucrtali svoje simbole. U manjem krugu bliži smo jedni drugima, mogu kada je zbor i prošaptati ponešto a da veliki ne upikaju ko je. Nekako mi toplije, nekako srcu milije što smo blizu. A nije mi bilo drago pomijerati kamenje, priznajem.
Veliki su pola dana cjepkali i slagali drva pa nisu primijetili, sve do večernjeg zbora, rezultate naše male radne akcije. Iznenadili smo ih, kažu, pa su i oni odlučili da iznenade nas. Drva koja su slagali prpremljena su za nas. Četvrta noć, noć obasjana iskricama logorske vatre.
Sreća, sreća, sreća! Volim vatru, volim pod njom gledati zvijezde, skečeve, igrati igre, volim pjevati sa drugarima i volim…
Ma priznat ću vam! Volim smeđooku iz drugog voda! I volim što smo kraj vatre svi blizu i što svi gledaju zvijezde pa ja neometano mogu gledati nju.
22:30 je, još deset minuta, može? Ne može, eto baš sad ne može! Još mi taman toliko treba da skupim snage i obratim joj se. Ali moram na povečerje. Ako ikad budem starješina ukinut ću povečerje. Sad idem da mislim o njoj, a ona još ništa ne sluti. Samo vatra tajnu zna…