Nekoliko dana me nije bilo, oprostite mi, ali daje časnu izviđačku riječ da imam jako dobro opravdanje. Totalni haos mi je bio u glavi, nisam znao šta da kažem sebi, vama pogotovo.
6. dan taborovanja u posjet nam stiže izaslanik čika Robin Huda. Idući s doručka čuo sam da neki odrasli pričaju o nekim tetivama. Odmah mi se pomrači u glavi, sjetih se kružnice, geometrije, brkatog nastavnika i one užasno vruće učionice. Još više me zbuni to što odrasli spominju tu odvratnu matematiku. Zar oni nisu već odavno raskrstili s tim? Kasnije saznah da je tetiva i dio opreme čika Robina… Srećom nikom ništa ne rekoh, da iko sazna osramotio bih se kao posljednji tupan, ali vi znate da čuvate tajne, zato vam i pričam.
Razmišljam ponekad kako sam rođen u pogrešnom vremenu. Da sam rođen koje stoljeće ranije možda bi baš Robin bio moj najbolji drugar, pa bismo zajedno išli šumama, lovili, veselili se, pomagali slabijima, radili ono što samo odabrani mogu, živjeli one velike živote; možda bih i sam bio dio neke velike priče i djeca bi o meni čitala u knjigama. Ovako sam, rođen u vremenu u kojem jesam, osuđen da budem tek mali izviđač, i da, kako znam i umijem, stvaram neki ljepši svijet. Može li se, pitam ja vas, dobiti ljepša „osuda“ od te?
Ispucao sam šest strelica, promašio pet, ali sam imao sreće da me uslikaju baš onaj jedan jedini put kad sa pogodio, i da me, baš taj put, snime dva biserna oka. Ma i tu šestu da sam promašio, vrijedilo bi samo jednog njenog osmijeha.
Legoh da odmorim, da uskladim misli, duh i tijelo, da se spustim sa pjenušavog oblaka na koji me podiže onaj jedan, najdraži osmijeh. Zborna. Kad ja budem starješina ukinut ću i zborove. Ovi odrasli kao da su specijalno obučavani za pronalaženje krivih trenutaka.
Čekaj, čekaj! Adrenalinski kažete? Pa zašto ne pozvaste ranije? Taman sam umirao od dosade. Bravo za velike, ozbiljne i odrasle. Nisu nas slagali. Ipak idemo u avanturu. Samo da ne moram staviti onu kacigu. Uništi mi frizuru, a tako sam se potrudio…
Lik koji mi je obukao pojas, ili kako se već zove taj zaštitni dio opreme, hoda za mnom kao policajac. Lijepo provuci to uže! Zakači se sa obje kuke! Calm down veliki, nisam došao ovdje da se lomim. Došao sam sa posve suprotnim ciljem…
Na večernji zbor SVI u crvenim majicama! Kao da inače na zbor dolazim bez nje… Ali, zašto naglašavaju? Frčkavi špijun koji nas po cijeli dan slika dolazi na zbor sa aparatom. Čeeekaj! Znam ovaj dio. Pa slikamo se večeras. Vodovi i jata, „veliki“ koji čine štab, i ona najvažnija slika: cjela smjena. Znate šta to znači? Znači da ću imati sliku sa njom! Naša prva slika! Heej, prva!
Idem da popravim frizuru, da se lijepo obučem i provjerim jesu li se osušile patika (one koje su mi napunili kaladontom, pa sam ih dva debela sata morao ribati). Na večerašnjem KZP-u čekaju nas karaoke. Pjevat ću! Pobijedio sam sve strahove. Ovdje na jezeru čovjek naprosto ne može biti u grču, plašljiv, stidan. Naprosto se moraš i obrukati i moraš briljirati, oboje pet puta dnevno. Jer si izviđač, i kao što davno reče čika Mika Antić, to znači u samom sebi biti zdrav, običan, praveden, sanjar, poeta i drug. Jer će se tvoji drugovi uvijek nasmijati glasno, našaliti zdravo, zapljeskati snažno, grliti iskreno. Jer smo izviđači, jer zato i jesmo tu…
Javljam se čim prije. Opet mi kažu da vam pošaljem veliki izviđački pozdrav. Šaljem najveći, pun ljubavi i snova. I dođite ovamo već jednom. Dođite da i vi meni kažete neku tajnu, jer ovako se već počinjem čudno osjećati. Totalno nepoznatim ljudima rekoh najtanahnije tajne. Ili ipak niste sasvim nepoznati? Osjećam da vas od nekud poznajem. Iz jednog od onih života?
Ko god bili, dragi prijatelji, ovdje ste dobrodošli. Previše ljepote krije ovo mjesto, i mnogo nas je potrebno da je sačuvamo, njegujemo, a još više da je uguramo u džepove i ponesemo u život.
Milion poljubaca sa najdražeg jezera.Vaš drugar.