Među stvarima koje me u ovom kampu nerviraju, apsolutni favorit je činjenica da se djeca vole nakačit na internet više nego pojest puding. Onaj čokoladni, kojeg svi tobože najviše vole. Razumijem ja da i oni imaju svoje potrebe, ali da se nakače na internet za vrijeme KZP-a, e to fakat ne kontam! Zato smo se sad lijepo dogovorili da im ištekamo ruter i kabal uključimo direktno u laptop. Tako ubijemo dvije muhe jednim udarcem: oni uživaju u KZP-u bez mobitela, a ja mogu postaviti slike bez zapinjanja. Eto, opet počinjem s kraja, al šta da radim, valjda ste do sad navikli na mene. Ja sam danas napokon malo odmarao svoju dušu. Nakon jučerašnjeg raftinga i silnog posla svih proteklih dana, odmor mi je došao kao naručen. Da ne bude zabune, nije da nisam odradio sve što sam trebao, ali sam imao dovoljno vremena za popodnevnu dremku i kafu kod Muje. Za to vrijeme djeca su imala plesne radionice, mirovne radionice i rafting, a jedna mlađa grupa je sam ekipom gostiju iz civilne zaštite veslala po jezeru. Cijeli dan su bili u nekoj pozitivnoj vibri, pisali na toj mirovnoj radionici pozitivne stvari jedni o drugima, valjda zato nisu imali vremena ni volje da prave belaje, pa je u kampu vladao red i mir, a ja nisam imao dodatna posla. Ali sam za večeras ipak dobio jedan specijalan zadatak. Planinka koju sam spominjao jučer me zamolila za pomoć. Za sutrašnji KZP se sprema takozvani kino-vrabac i sad mi trebamo odabrati film i napraviti parodiju tako da likove iz filma pronađemo među ljudima u kampu. Tačnije, film je već odabran, samo ja ne znam koji je, a sve ostalo trebamo smisliti večeras. Ne samo da mi je milo pomagati planinkama u nevolji, već je i ovo zadatak kojeg objeručke prihvatam iz ličnog zadovoljstva. Ima da svima koji me nerviraju pošaljem suptilne poruke. I da lijepoj planinki pošaljem neke signale. Nije lijepo da dama čeka. Zato vas napuštam. Nadam se da ste mi i ovaj dan završili vedri, nasmijani i negativni (na koronu, razumije se). Želim vam laku noć i lijepe snove.