Dragi ljudi, nadam se da ste mi čili, vedri, nasmijani i što je najvažnije zdravi. Ove godine ni pod tačkom razno ne smijemo koristiti riječ POZITIVNI, jer biti pozitivan je dobilo sasvim novo značenje. Dakle, nadam se da ste mi dobri k’o dobar dan i negativni kao moja načelnica, ljubim je u razdeljak. Da su mi rekli da ću i kad se dokopam funkcije imati smotru šatora, ne bi me vidjelo ni Boračko, ni tabor, ni hala, ni bilo koji od dva interetnička kampa. Ali eto, kao što kaže stara izreka: „dok te mame, medom te hrane“ a kad te namame, spasa ti mane. Odavno sam ja „addicted“ o ovom jezeru. (Rekli su mi da biram riječi ako mislim da slova ovog dnevnika ugledaju svjetlo dana, pa sam odlučio da ubacim i po neku stranu. Ima da padnu s nogu, kad vide kako rječiti znaju biti mladi konačari). Ipak, primijetićete da nisam profi u ovom poslu, ali mi u dizanju šatora, dotezanju, sklapanju kreveta, a nerijetko i halometanju ravnoga nema. Pardon, čišćenju toaleta (potrudit ću se da ovaj termin uvedem u svakodnevnu upotrebu, zvuči profinjenije od onog prošlog). Nećete mi zamjeriti ako tu i tamo ubacim koju riječ iz raje, novi sam na olovci, a pored toga želim da obogatim vaš vokabular. Dobar bi rječnik ustaljenih izraza sastavili konačari da im se da prilike. Sad za sad ste osuđeni na mene. Dakle, da ovo piše neko malo više profi prvo bi se predstavio i rekao koji je dan, o kakvom kampu je riječ, otkud on ovdje, jel dolazi prvi ili petnaesti put… Kod mene je, kao što ste već vidjeli, sve zbrda-zdola, ali to sam ja, i šta da se radi. Koga zanimaju detalji o kampu nek proskrola gore-dole i već će nešto pronaći. Internet je čudo djeco, sve se danas može naći, koga zanima. Samo treba potražit. (Mama nemoj da si više ikad rekla kako sam od tebe pokupio samo ono što ne valja. Kupim i pametne stvari, samo onda kad meni treba. Vidi što sam te lijepo iscitirao ?). Dakle, sad znate gdje ćete naći detalje, da ih ja ne ponavljam džabe. Baš me nervira to ponavljanje. Besmisleno. Što se tiče moje malenkosti, neću se puno hvaliti. Ni predstavljati. Nek me predstave drugi. Nije fer da su mi puna usta mene kad ima toliko drugih stvari koje vam trebam ispričat. Reći ću vam samo da na jezero dolazim od kad znam za sebe i da sam već uveliko ovisan o ovom mjestu i ovim likovima oko mene. Helem nejse, danas je bilo to svečano otvaranje, pa ručak, pa plaža, pa streličarstvo, pa haaamburger (nebesa da blagoslove kuhare). Odavno se nisam bolje počastio. Lažeeem. Od starta lažem. Al slučajno, majke mi. Nije prvo bilo otvaranje. Do otvaranja sam sto poslova odradio. Prvo, spomenuo sam vam tu smotru šatora o kojoj više neću pisati jer ću se opet iznervirati do krajnjih granica. Čuj konačarima pravit smotru?! Halooo, livadaaa, mi smo ovdje zaduženi za čistoću, mi smo ti koji treba u smotru da idu a ne da se nama pravi smotra!!! Ali, neću se nervirat, uopšte. Sutra ako mi se pojave s tom sumanutom idejom čistiće toalet vlažnim maramicama. Sami. Kad se đogeri izgube negdje slučajno. Tišu samo, nemoj da ste me odali. Dakle nakon što mi se od huje podigao želudac i od jutarnje kafe mi je ostala samo želja, prešao sam na svoj izvorni posao. Korito smo još sinoć izribali tako da se obim posla smanjio upola. Ostalo je još da se izribaju mokri čvorovi ako me razumijete, što uigrana ekipa sačinjena od profesionalnih halometa odradi za pola sata. Odrade to i oni malo manje kvalifikovani za nešto malo više vremena, ali ih po završetku posla rekordnom brzinom sabotiraju dežurni piš-kak ljudi koji, da prostite, uvijek imaju za čim puštati vodu. I nije to problem, moraju ljudi u wc pa moraju, ali ne mogu da shvatim kako uspiju samo jednom posjetom stamaniti rolnu papira i kojim livadama oni hodaju pa na patikama donesu brat bratu kilu blata. Zato postoji razlika između početnika i nas profesionalaca na održavanju higijene. Mi imamo mehanizam zatvaranja sanitarnih čvorova tako da vrata nisu zaključana ali ih neiskusna ruka otvoriti ne zna. Kako? Saznaćete, možda, u jednoj od sljedećih epizoda. A do tad: snađi se druže. Šifra: šuma je izviđaču drug. Okej, idemo dalje. Kamp je dakle prije svečanog otvaranja svečano i uređen. Da ne bude kako pričam samo o wc-ima, sredilo se i sve ostalo. Da ti je neko davao marku za svaki papirić kojeg nađeš u bilo kojem od kampova, ne bi se s tim parama večeras izgotivio. Smeća ni za lijeka. Al smo zato sapun tankali tri puta danas. Peru djeca ruke k’o luda. Budel ovaj COVID aktuelan iduće godine instaliraćemo im bidone pa nek iz njih grabe sapun. Šalu na stranu, iznenađen sam pozitivno. Izgleda da se narod ipak opametio. I maske su se nosile danas. Doduše ovo su bile one džabne. Dobili ih uz marame i majice. Ali svejedno, džabne ili ne, bitno da se nose. Još me nešto danas iznenadilo. Dolazim ja na otvaranje među zadnjima, kad gore djeca sjede s razmakom od metar najmanje. Sjetim se ja odma’ da je zbog korone, al da vidite vi tog prizora. Mi smo vam navikli sjedit po mogućnosti jedno drugome u krilu, ramenima preklopit ove do sebe bila je stvar dokazivanja, a sad… šok. Disciplinovana djeca, ove nove plašljive generacije. Al šta bi, bolje nego da mi hodaju bolesni po livadama. Helem nejse, nađem i ja klupu samo za sebe i sjednem k’o gospodin da pratim program. Standardna priča, ispričaše se gosti, pa predsjednici svi redom, i taman kad sam se smorio i naslušao mudrih glavica, desi se preokret. Prava stvar. Mali poletarac, on bolan tek u školu krenuo, stoji gore na platformi od zipline-a. I ooop, pustiše ga. Ode on niz zip-line k’o veliki, maše, smije se, a za njim ide zastava projekta. A drugi specijalni efekt, predstavnik alpinističke ekipe SIGZ-a, silazi niz umjentu stijenu i podiže drugu zastavu. Vrhunski. Reći ću PR službi da stave te slike obavezno. Da ne bude ja izmišljam, vidjećete sve sami. Istumbao sam vam dan poštenski, ali kontam nešto, kakvu muziku slušate i kakve sve tekstove lafo kontate, ovo moje je čista umjesnost. Malo se potrudite i popratićete sve. Sad vas ostavljam polako. KZP za moj kamp je logorska. U kampu za djecu je disko, čujem da su već počeli. Koliko vrište, čuju se do Konjica. Ne kontaju da je bit diska ples, a ne vriska. Današnja djeca… kad se samo sjetim nas. Legende bili. Ma i ostali. Ne zadržavajte me više, da ne bih ostao bez kobaje jer oni moji bi pojeli i paradajz ako je sa žara. Ostajte mi sretni, zdravi i negativni, ako me razumijete. Laku noć vam želim. I vatru ćemo vam uslikati, da se vratite u mladost ako ste nekim slučajem u međuvremenu ostarili ili zaboravili uživati u vatrama.