„Uuurnebes u meni, zbog tebe, što i ne bi, bila si najbolja, ahaaa!“ Bila i ostala. Moja Roza. Nikad nisam bio od onih koji imaju svoj tip osobe, ono kao: hoću crnu ili plavu, košarkašicu ili odbojkašicu, da ima stila, da je zanima umjetnost, da sluša dobru muziku, bla bla bla. Ja sam prvenstveno tražio osobu koja ima dobru energiju, a moja Roza ne da ima energiju, ona je trafo stanica ovog kampa! Da nje nema, KZP bi bio skraćenica od Kazna Za Poletarce/Pčelice. Bio sam u takvim smjenama, nije šuplja, znam šta pričam. Ali kad je moja Roza tu, KZP je fakat i kulturan i zabavan. Nemoj slučajno sad da mi neki hejter počne podbadat i govorit kako sam se do ušiju zaljubio, kako sam post’o papuča, pa sad do zvijezda dižem tamo neku planinku. Upozoravam vas na vrijeme, nemoj da poslije bude ‘nisam htio, nisam smio’! I nije ona za vas tamo neka planinka, nego jedna jedina i neponovljiva roza! U prilog tome, u nastavku vam donosim kratak pregled jučerašnjeg dana. Bili smo na ZRĆE!!! Konačno su se moderatori i načelnici uspjeli složiti sa starješinom oko nečeg što nije radionica čvorologije, topografsko takmičenje, ili nekakvo kvocanje o tome kako treba da se volimo, da se više ne tučemo i ne svađamo (čitaj mirotvorci). Da ja vama jednu stvar objasnim, pametne glave. Ova djeca nit se tuku nit se svađaju, a o tim ratovima su i slušali samo od vas. Godinama vam na ove vaše projekte dolaze „naši i vaši“ i godinama ih ja lično hvatam kako se jedni drugima švercaju u šatore. Nema vam među djecom „naših i vaših“. Kad dođu na Boračko prvi dan, pa se onakvi nervozni i skuhani od dolaska i dugih vožnji autobusima, svi brćnu u istom jezeru, svi postaju naši. Zato im ne treba pričati o pomirenju, jer osim ovih što se posvađaju oko djevojke/momka, drugih svađa uglavnom i nema. Lažem, ima. Niko ne voli biti glavni dežurni, i tu od jednog „a što ja?!“ počne sto i jedna svađica koja obično biva okončana uz logorsku. Ponekad se svađamo i oko onog wc papira što ga troše u nenormalnim količinama, pa su im vazda krivi halometi što ne dežuraju pred vratima i ne dodaju rolne prijateljima u nuždi. Ne toj nuždi prostaci, mislio sam na prijatelje u nevolji. Huh, nastavim li ja ovako vama crtati sve do u detalj, nikad neću doći ni do kraja jučerašnjeg dana, a čeka me još i današnja reportaža. Dakle, vratimo se na Zrće. Prvi put su se svi ovi koji odlučuju o svemu složili oko nečeg pametnog. Hvala Bogu dragom! Da se nas konačare i halomete pita, mi bi svaki dan organizovali nešto takvo. Đuskanje do iznemoglosti, nema nikom sjesti! Pa da vidite kako se djeca „mire“. A godilo bi bome i ovim starijima. Gledam ih juče prije večere, to sve dremka po nekim hladovima, ispod tendi, pije kafu kod Dede, jednog ukočila leđa jer je bacao pčelicu u vis par puta! Sutra ja njih sve budim na gimnastiku, ima da se razgibaju k’o školarci na tjelesnom! Pa neće mi valjda iduće godine ovdje doć pokoreni reumom! Ne ne, dragi brđani i brđanke! Još vi nama trebate tu, zdravi i poletni, dakako! Zato, na noge lagane! I opet skrenuh s teme! Al’ šta bi čovjek kad znam da ćete sto puta pitati „A što to? A kako? Ne kontam ovaj dio. Ovo nije objasnio dobro…“ Da se vratimo na Zrće (part 2). Dogovorili smo sa Mujom da na plažu donesemo zvučnike, povedemo djecu i tamo sa njima prvo odradimo plesne radionice, a onda organizujemo party, opuštena varijanta: malo odbojke, malo kupanja, malo đuskanja. Okej, to jeste bila ideja ekipe moderatora na čelu sa mojom Rozom, ali smo i mi pritekli u pomoć. Javna je tajna da pametne glave uglavnom ne dolaze u paketu sa snažnim rukicama, pa je za sprovođenje svake aktivnosti potrebno nekoliko nas koji više radimo nego što pričamo. Kad je situacija specifična kao što je bila jučerašnja, onda se i radi i priča. Kakav bih ja radnik bio da mi je Roza šefica! I sad sam im zlata vrijedan, al’ da mi nju postave za načelnicu, kunem vam se, ja bih i polatercima bio vođa! By the way, ja bih da vam se ovako javno ispričam što SVOJ DNEVNIK nisam napisao sinoć pa ga DAO cijelom svijetu na uvid! Tek sad vidim u šta sam se uvalio… Na šta me sve ovi izviđači neće nagovoriti! Da nastavimo. Nakon ručka su se mlađi počeli spremati za maskembal, a stariji su dočekali svojih pet minuta slave i spremali se za crveni tepih Boračko Film Festivala. Crveni tepih je doduše bio imaginarni jer ga je teta Irena prije odlaska kući oprala i sakrila u prikolicu, ali je zato program bio vrhunski, kao i naša obrada filma. Čak su i ovi stariji došli da gledaju. (Neki su čak i stolice ponijeli, one fine, udobne, što znači dvije stvari: da ih fakat bole leđa pa ne mogu sjediti na klupama bez naslona i drugo, važnije, da planiraju DVA SATA gledati nešto što smo mi spremali!). Govori li vam to nešto o kvaliteti našeg rada??? A da ste tek vidjeli glavne zvijezde filma! Znao sam da se cure na Boračkom šminkaju, onako diskretno ali dovoljno da im popravi look. Uvijek me fasciniralo to kako im nije nimalo neugodno pričati o zatvoru, prolivu ili ženskim problemima, ali da priznaju kako su stavile maskaru prije večernjeg zbora, ni pod mukama! I onda se u ovakvim situacijama izdaju totalno: maskare, crveni karmini, tamne sjene. A mi kao, ništa ne primjećujemo naročito, jer, kao, tako to one uvijek nose. Mo’š mislit. Joj al’ mali su mi bili vrh. Koliko se oni užive u svaki maskembal, koliko su potrude i koliko budu slatki, to je nevjerovatno! Ne smijem još zaboraviti krucijalnu aktivnost jučerašnjeg dana. Neću puno tuliti o tome, slika će vam sve reći. Reći ću vam samo da smo hemoke od jučer uvrstili u obaveznu opremu za kamp a razmatramo da ih prozovemo i važnim konačarskim alatom. Jest da smo se izgotivili i da smo to radili za svoj ćejf, al’ bila je atrakcija cijelom kampu. Nema djeteta koje nas nije pitalo da se popne u najviši hemok. Nemojte molim vas da se sad upali neka zabrinuta mama. Nikog nismo penjali. Moju mamu isto molim da ostane mirna. Živ sam i čitav. I ti si u mojim godinama bila ista, vidio sam slike, zato te molim da iskuliraš. S obzirom da je skoro podne, a ja ovdje imam sto i jednu obavezu, ostavljam vas da uživate u našim slikama, a ja idem za svojim poslom. Iskreno, moram vam priznati da ste vi praaavo uporni. Ako ste fakat pročitali (zaključno sa ovim) 6. dana mog života, možete se natjerati da uradite bilo šta. Rekao bih da vam šaljemo puno pozitive sa najdražeg vam jezera, ali neko će nam još nakačiti dežurnu COVID ambulantu na vrat. Zato neću reći da vam šaljemo pozitivu, reći ću da vam šaljemo dobre vibracije jer ako sam išta naučio pišući ove izvještajno-dnevničke retke, naučio sam kako istu stvar reći na pet različitih načina. Ostajte mi sretni i zdravi, ugodan dan svima!+21