To što pišem DNEVNIK, uopšte ne znači da ga moram pisati SVAKI dan, niti da ga moram pisati redovno. Pišem kad mi dođe, kad sam inspirisan i kad imam vremena. Zato nemoj da ste mi na kraj srca zbog ovog malog kašnjenja. Da vam se iskupim, skupio sam nešto lijepih fotki i još ljepših uspomena koje i ovaj put rado dijelim s vama. Dakle, zadnje što sam vam pričao jeste da smo se vješali po drveću ko majmuni i da nam je bilo vrh (bukvalno). E pa dan poslije nam je bilo još bolje. Osmi po redu dan ovogodišnjeg interetničkog projekta (sedmog po redu) ljudi i dalje nisu svjesni da mi itekako živimo u miru i ljubavi, štaviše. Zato smo svi dobili zadatak da pišemo poruke mira i kačimo ih na veliko platno u trpezariji. Što na kraju uopšte i nije bila glupa ideja, jer su me te porukice skoro uspjele rasplakati. Mene rasplakati! Zadnji put sam suzu pustio kod zubara kad mi je vadio mliječni zub. Svega je tu bilo, od ljubavnih porukica, do podbadanja STAFFa, vodnika, načelnika, pa i starješine. Nas halomete, za divno čudo, niko ni da pomene u negativnoj konotaciji. Očito da smo odradili dobar posao, kao i uvijek, samo smo ovaj put imali predstavnika (mene) da širim narodnim masama skrene pažnju na nas. Na moju veliku žalost, koverte sa imenima pravila su samo djeca, tako da smo moja Roza i ja ostali uskraćeni za po jedan papirić kojeg ćemo za desetak godina pokazivati djeci. Ali šta da se radi. Barem imamo uspomene, i to kakve, koje ćemo im prepričavati. Kad su porukice i kovertice bile spremljene, veliki i mali su otišli na kupanje, a moja ekipa sa nekoliko pametnih glavica iz STAFFa je ostala da priprema veliko finale. Trebalo je osmisliti tradicionalni Vrabac sa svim raspoloživim taborskim tračevima; osmisliti ceremoniju svečanog zatvaranja i pripremiti govor; I posljednje, ali ni u kojem slučaju manje bitno, pripremiti jedan belaj za večernji zbor, da veliku aktivnost završimo u pravom stilu. Nakon sat ipo raspravljanja, ili tačnije rečeno debatiranja oko toga može li se: a) otrčati na večeru prije poletaraca i pokrasti sav pomfrit; b) oteti vodnica i ubaciti u najviši hemok sa slike a zatim joj odmaknuti ljestve; c) toalet papirom omotati šatore instruktora iz uvale borova d) postaviti na kantinu natpis “Može i na veresiju, al’ samo pčelicama i poletarcima”; došli smo do zaključka da ipak ne, iz nekih, veoma logičnih razloga kao što je neprivlačnost ispisnice iz Saveza koja nam u tom slučaju svima visi iznad glave. Jedna pametna glavica koju ipak ne smijem imenovati kako je ne bih kompromitovao, sjetila se situacije sa vodenim atentatom na milog nam starješinu. Kako je taj poduhvat prošao nekažnjeno, čak šta više, bez ljutnje, zaključili smo da je najpametnije igrati na sigurno i kao žrtveno janje izabrati opet istu osobu. Klasični primjer našeg balkanskog bezobrazluka: daš nam prst, a mi popašno ćapimo cijelu ruku. Sorry Bimbo, nadamo se da si ova dva attack-a shvatio isključivo kao kompliment, jer je upravo tako i bilo. Neko drugi bi kamp naglavačke prevrnuo da smo ga polili samo čašom vode dok šeta u kupaćem na plaži, a ti si stojički podnio i vodeni atentat u pokušaju, i fiksiranje za jarbol. Sve pohvale i to od nas pravih! Mogu te svaki dan hvaliti i vodnici i instruktori i načelnici, ali kad te jednom pohvale halometi i konačari, znaš da si uradio nešto veliko! Što se tiče ovih koji su toalet papir predložili kao oružje za sabotažu, pamtim sve, i spremam odmazdu iduće godine. Pa smisla nema, zamislite samo da sam ja predložio da nekom postavimo laptop da sjedne na njega ili ga pogodimo fotoaparatom?! To bi bio debakl, ali zato meni mogu papir krast za svaku budalaštinu! Nije mi dosta što ženske kradu desetine rolni dnevno iz muškog wc-a, a ja se pravim da ih ne vidim! Sad još da ga troše na spaćke! Ne dolazi u obzir! Nego, da opet ne odlutam daleko, nakon spremanja paklenog plana koji je, kao što ste i sami mogli zaključiti, potrajao, uputio sam se ka wc-u. A ne, ne. Varate se. Ovaj put nisam išao službeno, nego privatno. Hoćete li mi vjerovati ako kažem da sam se uspio dokopati ključa od privatnog wc-a koji je ovog ljeta svaka dva dana nestajao na tri dana, pa se svako ko je tamo kročio smatrao potencijalnim krivcem za krađu ključa? Vjerovali vi ili ne ja sam ga našao na mjestu i uspio ga na isto mjesto vratiti pred svjedocima, da ne bude sutra da sam ga ja izgubio. Dakle, potrefio sam momenat dok su još svi bili na plaži ili su se sa nje vraćali, pa mi niti jednom niko nije zalupao na vrata i izgalamio što uopšte koristim taj wc jer nije on napravljen za ove što u kampu hamališu, nego za one što tu dođu graditi svoju ličnost! Tako sam se po prvi put u životu bez žurbe i srkleta spremio za večernji zbor. I to ne bilo kakav, nego svečani! Čak sam otišao do teta Goce I tražio peglu da upristojim majicu. Džaba bi mi bilo i da mirišem i da očistim tene kad mi je majica kriza. Ovako sam bio u ful paketu, spreman da svoju Rozu matiram jednim potezom. Dođem ja na zbor među prvima, dolazi i ona, odmjeri me onako neofirno i dobaci mi “Opaaa!”. I tu sam, dame i gospodo, ja bio matiran. Jedva sam se sabrao i uspio se zahvaliti, a onda, k’o da je neko drugi iz mene progovorio ispalih “Drago mi je da ti se sviđa(m). To mi je i bio cilj.” I namignuh. Ne pitajte me više ništa babe tračare, neću ja vama detalje svoje veze iznositi. Samo ću vam ponoviti ono što sam već rekao: zbog nje bih, ako treba, I poletarcima bio vodnik! Lebdio sam tako na svom oblaku do kraja zbora, kad ugledah Bimbu kako prilazi zastavi. Da pojasnim prvo: dogovor je bio da njega pozovemo na slikanje štaba pored jarbola i kad se lijepo uslikamo, akcija! I tako se mi pofotkasmo za uspomenu, i na tajni znak zarobismo starješinu i selotejpom ga zalijepismo uz jarobol. Cika, vriska, smijeh! Mislim da se u tom momentu pokajao što nam svaku noć nije stavljao povečerje u 21:15, nama iz kampa 15+. Ali podnio je stoički, s osmijehom! Za to vrijeme, raja iz kampa 10+ obavljala je fotografisanje po patrolama i hladno nam pred nosom šmugnula na večeru. Hajd što bez pogovora puštamo jata, al’ što su nam sad hladno prošli i njihovi najstariji, skupa sa načelnicama prve i druge čete, i nadređeni im Amir, isti onaj koji kad ujutro zapjeva “O zaštooo nemaaam četiri noge” probudi cijeli kamp, uključujući i nas koji u tom momentu ne moramo ustati na zbor! Neka, nema veze, iduće godine ih ja sve budim i sve ih vodim na gimnastiku! Pa im neće biti do trke, nego će se gegati na obroke. Gladovali smo petnaestak minuta duže, ali isplatilo se: hamburger I pomfrit, k’o iz McDonald’s-a. Lijep uvod u još ljepše veče. Kad smo se svi lijepo naklopali krenuli smo u magičnu noć posljednje večeri. Ideja je bila da se djeci svežu oči maramama i provede ih se po cijelom kampu tako da pojma nemaju gdje se nalaze. Ja sam predlagao da im svežu i usta, da se bar tih pola sata odmorimo, ali iz meni nepoznatih razloga prijedlog mi je kategorički odbijen. Dok su djeca hodala po nepoznatim livadama svog tabora, mi smo na donjoj livadi spremili iznenađenje: baklje i svjećice koje ispisuju ime projekta. Vidjet ćete na slikama “ONE WORLD” i nemoj da se neki hejter upali i pita “A što nije na našem napisano?”! Zato što na našem “JEDAN SVIJET” ima 11, a na stranjskom 8 slova, a kad si vremenski limitiran svako slovo je važno. Djeca se nisu bunila, a efekat vezanih očiju je bio uspješan. Na svoje uši sam čuo desetak ideja gdje se nalaze I sezale su od Male plaže do Tropikane (idući okolo, daljim putem preko Prenjske plaže). I opet sam skoro zaplakao. Pojma mi veliki nemamo. Pojma o pojmu! Koliko je njih usrećila ta šetnja; koliko je jedno njihovo “AAA PREDOBRO” fakat iskreno i sretno, koliko se ti dosadni brbljivci mogu uživjeti u sve i svemu radovati… Kamo sreće da znamo! Dragi roditelji, ako ste s nama dogurali do kraja ovog dnevnika čitajući svaki dan avanture vaše djece, od srca vam hvala! A sad vas molim da sve lijepo što su njihove avanture u vama probudile, sačuvate u sebi i dijelite dalje! Nemojte, molim vas, dozvoliti da vaše dijete od 10ak godinica na KZP-u naručuje tresi-tresi, namjerno napisano malim slovom. Nemojte dozvoliti da im idoli budu tiktokerke i fensi blogerke. Ta djeca su idoli meni, ostalim konačarima, vodnicama, načelnicama, starješini, instruktorima, sanitetu, kantini, kapiji, svom osoblju i gostima koje je imalo priliku družiti se s njima ovog ljeta! Idoli su, vjerujte mi, sa svim svojim biserima koje treba svakodnevno zapisivati, da se ne zaborave i da nas svaki dan podsjećaju koliko je lijepo biti dijete. Svima vama koji ste jednom osjetili magiju Našeg jezera, želim da mu se opet i uvijek vraćate, da s nama izviđate, čuvate i volite jedni druge. U naš kamp, među nas izviđače ste uvijek dobro došli. Ne morate nosit kese, već samo dobru energiju, drugarstvo i ljubav! Čuvajte mi se, i budite dobro. Do sljedeće godine, izviđački pozdrav Z-D-R-A-V-O! Voljno!+41