“Taboru je došao kraj”, ali Bača ne plače. Bača pomaže drugim pčelicama i poletarcima da uguraju rančeve u prtljažnik i razmišlja o prizoru koji ga čeka kod kuće. Svake godine ista priča: tata čeka na velikom parkingu, preuzima raščupanog prljavka što već iz autobusa ponosno pokazuje novu maramu, preuzima ranac, zahvaljuje se nekom odraslom čikcu ili teti sa maramom, grli dijete i odlazi prema autu. OKEJ. Dao sam vam da pravite uvod. Sad ja preuzimam. Stvari stoje ovako: tata već zna sve te velike i obavezno se svakom ponaosob zahvali, rukuje se, zagrli, zahvali još 7 do 10 puta. Nemojte misliti da imam nešto protiv toga. Prvih nekoliko trenutaka mi je čak i ugodno. Stignem i ja da još jednom pozdravim svoje drugare i osmotrim ko dolazi po…ma znate već. Ali, nakon što se tata tako lijepo ispriča nastaje problem. Već treću godinu pokušavam se izvući sa „hvala puno Čika/Teta, bilo mi je divno“ i već treću goodinu padam na istu foru: ruka na rame iii prije nego se uspijem snaći: ZAGRLJEN! Opkoljen! Zarobljen! Od iste one Povečerje ekipe! Čak ni to ne bi bilo dramatično da u trenutku šoka i nevjerice ne stignem do spoznaje koja me šokira još više: uzvraćam zagrljaj! I to ISKRENO! Kako se to desilo?! Kad sam im postao zahvalan?! Nisam ih valjda zaista zavolio… U autu već počinje priča: o jezeru, o adrenalinskom, o raftingu, o streličarstvu, o hrani, o logorskoj, o novoj osmatračnici, o umjetnoj stijeni i tome kako ću je naredno ljeto sigurno ispenjati, o disku na KZP-u i svemu što mi dođe na um i brzinom svjetlosti izbrbljam tati koji pokušava zapamtit što više (mada mi se čini da se izgubio već na trećem danu). Kućna vrata ili vrata raja? Mama ima pregaču, podignutu kosu, musave ruke. Mama: veličanstvena. Kuća: mirisanstvena. Iii priča se nastavlja. Ponovim sve ispričano tati, pa dodajem dalje. Obično završim priču onako kako odrasli završavaju, ili kako oni kažu „zatvaraju“ kamp, svečanim zborom. Tu već moram vaditi dnevnik. Jesam li vam rekao da pišem izviđački dnevnik? Bit će fora čitati ga kad budem ovako dosadan kao odrasli sada. Nadam se da će me ono što sad pišem uvijek držati na ispravnom putu djetinjstva. I da ću kad budem veliki kao obavezu uvesti posjedovanje vodenih pištolja u zboru za ručak, grudvanje blatom na plaži iii… Hej! Pa ne mogu vam sad baš sve odati! Čekajte još koju godinu i vidjet ćete i sami. Dakle, dnevnik. Preglednost: perfektna. Rukopis: pristojan (čitljiv poznavaocima hijeroglifa i meni, dakle sasvim dovoljno). Sadržaj: izuzetno bogat. Izdvajam mali dio: Najbolje uređen bungalov: Bungalov 1 Pobjednik takmičenja „Slikoviti ulov“: 3. patrola 4. čete Pobjednik takmičenja „Put oko svijeta“: ekipa „Motorole“ Najbolji predvodnik 1. čete: Merima Vardo Najbolji vodnik 2. čete: Armin Elezović Najbolji vodnik 3. čete: Maida Čizmić Najbolji vodnik 4. čete: Nikola Radaković Najbolja pčelica: Milica Rajilić Najbolji poletarac: Dimitrije Živanović Najbolja planinka: Jovana Kostadinović Najbolji izviđač: Nikola Vukojević Izvještaj podnosi poletarac koji iz ličnih razloga ne želi odati svoj identitet. Čitaj: zaljubljen. Čitaj: stid ga. Čitaj: čeka njenu reakciju. Čitaj: odat će se kad-tad. OKEJ veliki, opet vam dozvoljavam replike. Ali ovo vam je zadnji put, časna izviđačka! Postali ste neozbiljni… Dakle, ponovo ja preuzimam riječ. Želim nešto poručiti svojim drugarima: 1. onima koji čitaju moje male dnevne ispovijesti zato što to žele najiskrenije se zahvaljujem na odanosti i drugarstvu koje na taj način ukazuju meni i mom peru, te ih želim obradovati sa pričom o prva dva dana kojima nažalost nisam prisustvovao. Ovim putem se izvinjavam na kašnjenju, trebalo mi je malo vremena da saznam šta se tada događalo. Pišem skoro. Obećavam. 2. onima koji čitaju zato što sam ih natjerao (posebnom mom drugaru koji kaže da su mu lektire bile kraće od ovog) zahvaljujem se na poštovanju ukazanom mojim visokim tonovima i takoreći bezazlenim prijetnjma. Znate da vam nikad ne bih stavio puha pod jastuk, niti bih ikada podmetnuo džoger iz WC-a u vaš šator prije smotre. Nikada vam ne bih sakrio kupaći 5 minuta prije zbora, niti bih ikada iz svakog para na duži period pozajmio po jednu čarapu. Ipak, vrijedilo je malo vas uplašiti. Inače ne biste znali da sad negdje postoji pismeni trag o svemu što ste radili proteklih 10ak dana. A sada gibam! Večeras umjesto KZP-a pripremam kokice. Na mjestu voljno i uživajte u maminim kolačima. S ljubavlju, vaš drugar.
“Taboru je došao kraj”, ali Bača ne plače. Bača pomaže drugim pčelicama i poletarcima da uguraju rančeve u prtljažnik i razmišlja o prizoru koji ga čeka kod kuće. Svake godine ista priča: tata čeka na velikom parkingu, preuzima raščupanog prljavka što već iz autobusa ponosno pokazuje novu maramu, preuzima ranac, zahvaljuje se nekom odraslom čikcu ili teti sa maramom, grli dijete i odlazi prema autu. OKEJ. Dao sam vam da pravite uvod. Sad ja preuzimam. Stvari stoje ovako: tata već zna sve te velike i obavezno se svakom ponaosob zahvali, rukuje se, zagrli, zahvali još 7 do 10 puta. Nemojte misliti da imam nešto protiv toga. Prvih nekoliko trenutaka mi je čak i ugodno. Stignem i ja da još jednom pozdravim svoje drugare i osmotrim ko dolazi po…ma znate već. Ali, nakon što se tata tako lijepo ispriča nastaje problem. Već treću godinu pokušavam se izvući sa „hvala puno Čika/Teta, bilo mi je divno“ i već treću goodinu padam na istu foru: ruka na rame iii prije nego se uspijem snaći: ZAGRLJEN! Opkoljen! Zarobljen! Od iste one Povečerje ekipe! Čak ni to ne bi bilo dramatično da u trenutku šoka i nevjerice ne stignem do spoznaje koja me šokira još više: uzvraćam zagrljaj! I to ISKRENO! Kako se to desilo?! Kad sam im postao zahvalan?! Nisam ih valjda zaista zavolio… U autu već počinje priča: o jezeru, o adrenalinskom, o raftingu, o streličarstvu, o hrani, o logorskoj, o novoj osmatračnici, o umjetnoj stijeni i tome kako ću je naredno ljeto sigurno ispenjati, o disku na KZP-u i svemu što mi dođe na um i brzinom svjetlosti izbrbljam tati koji pokušava zapamtit što više (mada mi se čini da se izgubio već na trećem danu). Kućna vrata ili vrata raja? Mama ima pregaču, podignutu kosu, musave ruke. Mama: veličanstvena. Kuća: mirisanstvena. Iii priča se nastavlja. Ponovim sve ispričano tati, pa dodajem dalje. Obično završim priču onako kako odrasli završavaju, ili kako oni kažu „zatvaraju“ kamp, svečanim zborom. Tu već moram vaditi dnevnik. Jesam li vam rekao da pišem izviđački dnevnik? Bit će fora čitati ga kad budem ovako dosadan kao odrasli sada. Nadam se da će me ono što sad pišem uvijek držati na ispravnom putu djetinjstva. I da ću kad budem veliki kao obavezu uvesti posjedovanje vodenih pištolja u zboru za ručak, grudvanje blatom na plaži iii… Hej! Pa ne mogu vam sad baš sve odati! Čekajte još koju godinu i vidjet ćete i sami. Dakle, dnevnik. Preglednost: perfektna. Rukopis: pristojan (čitljiv poznavaocima hijeroglifa i meni, dakle sasvim dovoljno). Sadržaj: izuzetno bogat. Izdvajam mali dio: Najbolje uređen bungalov: Bungalov 1 Pobjednik takmičenja „Slikoviti ulov“: 3. patrola 4. čete Pobjednik takmičenja „Put oko svijeta“: ekipa „Motorole“ Najbolji predvodnik 1. čete: Merima Vardo Najbolji vodnik 2. čete: Armin Elezović Najbolji vodnik 3. čete: Maida Čizmić Najbolji vodnik 4. čete: Nikola Radaković Najbolja pčelica: Milica Rajilić Najbolji poletarac: Dimitrije Živanović Najbolja planinka: Jovana Kostadinović Najbolji izviđač: Nikola Vukojević Izvještaj podnosi poletarac koji iz ličnih razloga ne želi odati svoj identitet. Čitaj: zaljubljen. Čitaj: stid ga. Čitaj: čeka njenu reakciju. Čitaj: odat će se kad-tad. OKEJ veliki, opet vam dozvoljavam replike. Ali ovo vam je zadnji put, časna izviđačka! Postali ste neozbiljni… Dakle, ponovo ja preuzimam riječ. Želim nešto poručiti svojim drugarima: 1. onima koji čitaju moje male dnevne ispovijesti zato što to žele najiskrenije se zahvaljujem na odanosti i drugarstvu koje na taj način ukazuju meni i mom peru, te ih želim obradovati sa pričom o prva dva dana kojima nažalost nisam prisustvovao. Ovim putem se izvinjavam na kašnjenju, trebalo mi je malo vremena da saznam šta se tada događalo. Pišem skoro. Obećavam. 2. onima koji čitaju zato što sam ih natjerao (posebnom mom drugaru koji kaže da su mu lektire bile kraće od ovog) zahvaljujem se na poštovanju ukazanom mojim visokim tonovima i takoreći bezazlenim prijetnjma. Znate da vam nikad ne bih stavio puha pod jastuk, niti bih ikada podmetnuo džoger iz WC-a u vaš šator prije smotre. Nikada vam ne bih sakrio kupaći 5 minuta prije zbora, niti bih ikada iz svakog para na duži period pozajmio po jednu čarapu. Ipak, vrijedilo je malo vas uplašiti. Inače ne biste znali da sad negdje postoji pismeni trag o svemu što ste radili proteklih 10ak dana. A sada gibam! Večeras umjesto KZP-a pripremam kokice. Na mjestu voljno i uživajte u maminim kolačima. S ljubavlju, vaš drugar.