“Strast i ljubav, zuje pčele opijene, to je ono što pokreće svet”. Dobro jutro, slatki Savršeni svijete. Iako se bližimo kraju avanture, okice sijaju od sreće. Jeeer u ovih nekoliko dana smo: napravili jarbolište, uredili tabor, prešli adrenalinski park, spustili niz zip-line, bili rafteri, bili radioamateri, naučili otjerati predrasude, naučili razvijati, zadržavati i osnaživati najšarolikija drugarstva. Ali, kako ne bismo prešli u patetiku, pređimo na ozbiljnije teme… Prošlu noć bio sam požarac (moj vod je bio požarni, pa sam nam izmislio zvanje “požarci” da zvuči ozbiljnije, mada, vjerujte mi, i bez ovog ozbiljnog naziva noć dežure jeste prava ozbiljaža). Dakle, činjenice: dežuram: put prvi. U periodu: od 3 do 5. Smjena kvalifikovana kao: najteža. Lokacija: livada iznad sportskih terena. Situacija: visokorizična. Opasnosti: ulazak nepoznatih lica u kamp, izlazak poznatih lica iz kampa. Rizična skupina: srednjoškolci, studenti, druželjubivi, raspjevani, sanjari, partijaneri. Izuzetno rizična skupina: zaljubljeni (svih nacija i generacija). Okej, shvatio sam svoju ulogu: da glumim policajca, babarogu i hrabrog izviđača čak i onda kada sam uplašen. Da se ne obazirem na hladnoću, sjenke, šuškanja i neprekidne nasrtaje gospodina Puhčeta (lociran na adrenalinskom parku i susjednom drvetu) koji svjesno ili nesvjesno baca sa grane sve što gore pronađe i time narušava ne samo naš duševni mir, već i fizičku sigurnost. Savjet iskusnijih drugara: saznati broj cipela, matični broj i imena svih komšija kolege koji s tobom stražari (jadnika koji je u istom sosu kao i ti). Objašnjenje: pričom tjeraš predatore. Not sure, but…5:00 PREŽIVIO! Gibam gibam u šator i brzinom svjetlosti ulazim u toplu čahuricu. Vreća za spavanje najveći je patent modernog svijeta, kunem se! DORUČAAAK! Hej, ne vrištite! I neka me niko ne budi DO RUČAK! Jasno?! Žalosno je kako se ljudi danas odnose prema herojima… Kao da ne znaju da sam baš sinoć proživio (nije da se hvalim, ali herojski) dva najduža sata u životu! I dok sam ja svladan umorom sanjao slatke sne, moji drugari su svoje sne oživljavali. Nisu, u toj kratkoj pauzi između doručka i ručka koju sam kvalitetno presanjao, oni postali ni naučnici, ni inžinjeri, ni umjetnici. Samo su ostali ono što jesu, djeca čistog i vedrog duha. Samo su igrali fudbala, samo su se polijevali vodom, samo su se gurkali i nadmetali u spretnosti, šašavosti. Samo su pjevali pjesmice, samo su, onako bosonogi trčali livadom i onako golišavi ležali u travi. Na KZP-u smo opet putovali po svijetu. Tema: maskembal. Opis aktivnosti: jedna patrola jedna država. Aktivnost zapravo: kucaj Turska, traži onu uvodnu špicu serije o Sulejmanu, nađi peškir, zamotaj ga i napravi turban, koji je vod ona što liči na Hurem, trči i moli je da nam bude jedna od glavnih uloga… Pribor za rad: pomenuti peškir, kosa narandžaste boje, još peškira (turbana), izviđačke marame (rekviziti za plesačice), velika teretna kolica (u kampu poznata pod imenom Ferrari; korištena u svrhu prijevoza Veličanstva). Situacija u drugim patrolama: sličan haos. Ishod: smijeh do sitnih sati i još sitnijih suzica smjehuljica. Kao i prethodnih dana, i večeras “od zore ću tražiti plamenom da se budi”. “Prođe ovaj dan, dan kao san”, a mi se lagano gibamo gibamo prema šatorićima. Nakon sinošnje neprospavane noći mnogo više cijenim krevet. I ovaj put velike ne gledam kao babaroge tjeralice. Eto, i to su doživjeli: 22:55 u krevetu sam. Laku noć drugari, dodajte svijetu malo boje i svakom danu bar malo djetinjstva!